Uvod, o procesijama

Premda je otok Hvar prepun bogatom tradicijom, ipak vrhunac svih tradicionalnih običaja može se doživjeti u Velikom tjednu. Središnji događaj pučko tradicionalne pobožnosti tijekom korizme je procesija Za križem u središnjem dijelu otoka Hvara, u kojoj sudjeluje 6 župa, 6 križonoša, 6 procesija, a sve ujedinjeno u jednu veliku procesiju Za križen.

Snažni duhovni događaji ne mogu se lako opisati riječima, oni u sebi nose vidljivi i nevidljivi duhovni identitet koji se proteže stoljećima. Duh koji se preko ovakvih događaja prenosi u ljudskim dušama i postaje nezaustavljivo živ. A procesija Za križen predstavlja „živi film“ u kojem se cjelonoćnim hodočašćem šest otočkih sela stvara neprekinuti lanac molitve, pobožnosti i zavjeta. 

Čudesna je činjenica da se snažna i duhovna tradicija, kao što je procesija Za križen, ne predaje lako zaboravu.

Slikovitost procesije Za križen u bratovštinskim tunikama, uz torce i predmete što se nose u procesiji, u igri mjesečine i vijugavih puteva od mjesta do mjesta, od postaje do postaje, zahvaća dušu svih sudionika procesije. 

Križonoša svake župe središnja je osoba, i svaki od njih nosi u svom srcu svoj zavjet, svojim će rukama prihvatiti i nositi sveti križ, kojeg su stoljećima nosile ruke predaka. I svi križevi će obići u obliku srca središte otoka Hvara, za ljubav, mir i blagostanje za svoje mjesto i svoj otok. O jedinstvenosti procesije svjedoči i dugi neprekinuti lanac pučkih procesija koji na otoku Hvaru traje već više od 500 godina, a koja je dio i Unesco obitelji. 

U to vrijeme nešto posebno zastruji čitavim otokom.

O procesiji „Za križen“

Prošlost je na otoku uvijek dio sadašnjosti i u sebi nagoviješta budućnost.

Procesija „Za križen“ jedinstvena je tradicija koja se svake godine u noći s Velikog Četvrtka na Veliki Petak održava između Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača, Vrbanja i Vrboske na otoku Hvaru. U bogatoj povijesti dugoj pet stoljeća ova procesija prkosila je ratu, bolesti i drugim pošastima, a vjera i snaga Hvarana sačuvale su je do danas. Njezin kontinuitet je izraz povezanosti mještana ovog otoka s obiteljskim, kulturnim i vjerskim nasljeđem, ali i duboke nade u vrijeme koje tek dolazi. 

Vrijednost procesije Za križen prepoznata je i od strane UNESCO-a te se nalazi na popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. 

Još od srednjeg vijeka crkvene bratovštine su te koje njeguju pučke pobožnosti, stoga upravo one i danas imaju ključnu ulogu u organiziranju procesija Za križen. Običaj se vezuje uz Veliki Tjedan i dio je pasionske baštine. Za početak treba istaknuti da se sastoji od šest odvojenih procesija koje kreću istodobno. Pod okriljem noći, u točno 22 sata hodočasnici iz župnih crkva u Jelsi, Vrboskoj, Vrbanju, Svirčima, Vrisniku i Pitvama kreću na put dug 24 kilometara. Put ide u krug, zaustavljajući se u crkvama i kapelicama mjesta na trasi, završavajući u 7 ujutro dolaskom u župu iz koje je krenula. 

Isusova muku se simbolično prikazuje kroz figuru križonoše koji tijekom cijele procesije nosi križ s korpusom težak od 10 do 20 kilograma. Iako zahtjevan, ovaj zadatak iznimna je čast na koju se dugo čeka pa su liste popunjene i po 20 godina unaprijed. Među križonošama tako postoje oni čiji su očevi i djedovi također nosili križ, svjedočeći snagu koju ima ovaj običaj za cijelu zajednicu.

Na put kroz samo srce otoka Hvara križonoše iz šest mjesta kreću bosi ili samo u čarapama. Ukoliko se odluče za  čarape one se za ovu priliku posebno pletu od ovčje vune te ostaju kao uspomena, a križonoše se na kraju u njima i ukopaju. Za one koji odluče križ nositi bosonogi, ova odluka često je znak pomicanja vlastitih granica, ali i osobnog zavjeta. Što motivira križonoše da se odvaže na ovaj put znaju samo oni koji su poziv osjetili u svom srcu. Ponekad je to obiteljska tradicija, zavjet, izraz zahvalnosti ili molitva kao znak vjere u očima nevidljivo.

Osim onog koji nosi raspelo, u najužoj povorci sudjeluje i od njega odabrana svečana pratnja koju najčešće čine prijatelji i rodbina. Važnu ulogu imaju dva pratioca, batištrade, koji zbog sigurnosti prate križonošu po neravnom putu, a slijede ih dva kandalira, odnosno nosača svijećnjaka teških i do 20 kilograma, 6 do 12 nosača torcih (voštanih svijeća) te 8 (ili više) osoba sa svečanim feroli (fenjerima). Uz nosače idu i pjevači Gospinog plača podijeljeni na dva kantadura (pjevača) koji pjevaju glavni napjev, te odgovoroča (pjevač koji odgovara na riječi kantadura) koji kroz pjesmu odgovaraju responzorij. Kako je od samih početaka Za križen pučka procesija, uloga svećenika je da isprati i dočeka križ. 

U procesiji sudjeluje i brojni puk, raspoređen najčešće tako što prvo idu muškarci, a slijede ih žene. Osjećaj žalosti na samom početku naglašava noćna atmosfera i teški zvuci Gospina plača koje pred kraj procesije zamjenjuju svitanje, radost i osjećaj olakšanja uz pomalo katarzičan doživljaj. 

Nakon cjelovečernjeg pohoda procesije se vraćaju u matične župe te se, uz male razlike među mjestima, pjevaju završni stihovi: „Ti nam s majkom bi proslavljen / po sve vike vikov Amen“.

Posebno je dojmljiv sam kraj procesije koji je u Jelsi drugačiji nego u drugim mjestima, a čini ga „Trk“ križonoše. Iako cijelu noć nosi križ uz tek povremeno stajanje i klečanje, bez sjedenja, zadnjih tridesetak metar u sebi nalazi posljednje atome snage te trči ususret župniku. Na jelšanskoj se Pjaci tako susreću svećenik i križonoša koji mu s Križem pada u zagrljaj na blagoslov. Ovaj posebno dirljiv trenutak prati mnogobrojna svjetina, a po povratku u župnu crkvu slijedi koncert zbora sa starim jelšanskim napjevima.