Razlozi nastanka
Štovanje križa na Hvaru ima duboku tradiciju koja se vezuje uz Hvarsku bunu i čudesni događaj koji se zbio davne 1510. godine. Hvarska je buna bila ustanak pučana na čelu s Matijem Ivanićem protiv plemića, kako bi pučani dobili udio u vlasti hvarske komune. Pobuna se proširila po cijelom otoku i trajala je četiri godine (1510.-1514.).
1. Čudesni događaj koji je prethodio procesiji
Manje je poznato kako su pučani skoro odustali od svojih namjera zbog čuda koje je prethodilo ustanku. U kući jednog od organizatora prokrvarilo je raspelo na zidu što je shvaćeno kao Božji znak da se ne ide u rat protiv sumještana. U spomen na taj događaj diljem otoka počele su se održavati pokorničke procesije, a tradicija stara pet stoljeća održala se do danas kao jedinstveni obred sadržan u obliku procesije Za križen koja se na otoku Hvaru organizirala u noći svakog Velikog četvrtka.
Pučani te socijalno i politički privilegirani plemići u to s vrijeme bila dva glavna staleža na otoku. Iako su u pojedinim slučajevima bile neznatne imovinske i financijske razlike između njih, pučani su nastojali izboriti ravnopravno sudjelovanje u vlasti i donošenje odluka. Kako su staleške razlike među njima bile nepomirljive. Ono što je pučane smetalo bila je mletačka vlada koja je za knezove postavljala svoje plemiće, bitno smanjujući autonomiju dalmatinskih komuna. Posebno nezadovoljstvo proizlazilo je i iz činjenice da pučka skupština nije mogla kontrolirati odluke plemićkih vijeća, a bogati pučani se nisu smjeli izdignuti iznad svog staleža i ući u vijeće.
Kako bi se zauvijek riješiti onih koji ih omalovažavaju i tlače pučani su skovali urotu. Da zapečate dogovor skinuli su stari čađavi križ pred kojim su se zakleli.
Tri mjeseca nakon kovanja urote, 6. veljače 1510. godine, sivi oblaci nadvili su se na krovove i kiša je padala bez prestanka. Hvarom je bjesnila oluja. Oko sedam sati navečer zemlja se triput zatresla, srušivši krov u crkvi Sv. Marije Anuncijate. U toj istoj noći staro čađavo raspelo, isto ono na koje su urotnici položili svoje zakletve je krvarilo.
Manje je poznato kako su pučani skoro odustali od svojih namjera zbog čuda koje je prethodilo ustanku. U kući jednog od organizatora prokrvarilo je raspelo na zidu, što je shvaćeno kao Božji znak da se ne ide u rat protiv sumještana.
Naime, kako bi izvršili svoj naum, predvodnici pučana zakleli su se na maleno drveno raspelo u kući Tome Bevilaque da će pobiti nekoliko hvarskih plemića. Otprilike tri mjeseca nakon skovane urote, u mračnoj i kišnoj večeri 6. veljače 1510. godine, najprije je oko 19 sati potres triput zatresao grad, srušivši krov crkve Anuncijate (Navještenja) koja je bila u pregradnji. Dvadesetak metara istočnije, u kući Tome Bevilaque, njegova kći je htjela podignuti rublje iz košare, kad je primijetila da iz malenog raspela na zidu curi krv. Preplašila se i pozvala majku koja je poslala po mjesnog pitura koji je ustvrdio da je riječ o pravoj krvi.
Raspelo je iste noći preneseno u hvarsku katedralu. Glas se brzo pronio otokom Hvarom na što ribari ostave brodove, težaci polja i sav svijet, staro i mlado, nagrne u crkvu. U narednim danima uslijedila su još mnoga čašćenja raspela, dovodeći u grad Hvar nepregledno mnoštvo ljudi iz cijelog otoka. U zraku se osjećala napetost jer se čudo tumačilo kao pretkazanje velikog zla. Grad je odisao strahom pred propašću koja je, smatrali su, uskoro trebala nastupiti.
Iako je narod na otoku vjerovao kako se Nebo ljuti na zavjerenike urota nije prestala. Diljem otoka pučani su bili dobro organizirani, a dolaskom proljeća prethodni događaji su polako izblijedjeli otvorivši prostor za dugo očekivani sukob. Može se reći da je događaj s malenim raspelom samo odgodio neizbježno, što se ostvarilo u svibnju 1510. Pučani iz središnjeg dijela otoka poveli ustanak predvođen pučaninom Matijem Ivanićem iz Vrbanja. Ustanak je nakon četiri godine ugušen u krvi, ostavivši borbu za ravnopravnost nedosanjanim snom pučana.
Prema predaji, u spomen na taj događaj diljem otoka počele su se održavati pokorničke procesije, a tradicija stara pet stoljeća održala se do danas kao jedinstveni obred sadržan u obliku procesije „Za križen“ koja se u središnjem dijelu otoka Hvara posljednjih nekoliko stoljeća odvija u noći svakog Velikog četvrtka. U davnoj prošlosti procesije su se odvijale na Veliki petak pred zoru i obuhvaćale su posjet Božjim grobovima samo u susjednom mjestu, dakle polazila je nekoliko sati kasnije i hod je bio znatno kraći. Smatra se da je procesija u današnjem cjelonoćnom obliku stara oko dvjesto godina.
Prema povijesnim izvorima štovanje križa na Hvaru je vrlo staro, a ova tradicija već pola tisućljeća ispunjava njezine sudionike najuzvišenijim ljudskim osjećajima pokore, boli, tuge i naposljetku radosti.
Nošenje križa iznimno je dubok simboličan običaj suočavanja s preprekama i životnim nedaćama, odnosno s vlastitim „križem“ kojeg više ili manje uspješno nosi svatko od nas.
2. Pomirenje župa
Drugi razlog koji se spominje je želja susjednih župa da se međusobno pomire nakon velikih razmirica i svađa koje su u to vrijeme bile jako učestale.
3. Posjet Božjim grebima
Treće mišljenje navodi razlog nastanka procesije kao tipični izraz srednjovjekovne pobožnosti i intenzivnog promišljanja o Kristovoj muci i smrti koji su se najbolje realizirali u posjetu Božjim grobovima. Božji greb je mjesto na oltaru gdje se postavlja likovni prikaz Krista u grobu i posebno je uređen za Veliki tjedan.
