Gospin plač i napjevi Velikoga tjedna
U župama središnjeg Hvara – Jelsi, Pitvama, Vrisniku, Svirčima, Vrbanju i Vrboskoj – stoljećima se njeguju obredni napjevi ukorijenjeni u tradiciji glagoljaškog pjevanja. Izvode ih muški pučki pjevači, a prenose se isključivo usmenom predajom, povezani s liturgijskom i paraliturgijskom praksom korizme i Velikoga tjedna.
Središnje mjesto unutar ovoga repertoara zauzima Gospin plač, napjev koji se izvodi na postajama procesije Za križen. Njegov tekstovni predložak potječe iz tzv. Osorsko-hvarske pjesmarice iz 1533. godine, gdje su zabilježena 723 dvostruka osmerca, dok se u današnjoj praksi izvode najčešće tri strofe (tj. tri dvostruka osmerca) na svakoj procesijskoj postaji.
Napjev izvode muški pjevači – dvojica kantadura i trojica ili četvorica odgovoroča – u dijaloškoj izmjeni: kantaduri otpjevaju prvu strofu, odgovoroči potom uzvraćaju drugom na istoj melodijskoj liniji, a nakon zajedničkog pjevanja i molitve vjernika slijedi i treća koju ponovno izvode kantaduri. Napjev se temelji na nizu melodijskih sekvenci odijeljenih pauzama, kroz koje se postupno pojačavaju i intenzitet izvedbe i intonacijska napetost, a tekst kojim se evocira plač Gospe pod križem nad mukom i smrću njezina Sina pritom nosi snažan izražajni naboj. Izvedba se odlikuje povremenim mikrointervalskim pomacima, slobodnijom ritamskom organizacijom te pjevanjem koje daje osebujan dojam jednoga glasa, stvarajući specifičan zvučni kolorit. Takva struktura i način izvedbe čine Gospin plač iznimnim primjerom glagoljaškog jednoglasja koje spaja zapadne (gregorijanske) i istočne (bizantske) utjecaje.
Uz Gospin plač, muški pučki pjevači izvode i druge napjeve koji oblikuju zvučni okvir obredne pobožnosti Velikoga tjedna: Plač Jeremije proroka, Smiluj mi se, Bože, Klanjamo se teb’ Isuse, Puče moj, Barjaci kreću Kraljevi, Oj propeti, muč’n’ Isuse i dr. Za razliku od Gospina plača, ovi napjevi uglavnom počivaju na dijatonskoj osnovi, jasnije su metričko-ritamske strukture te se izvode u rasponu od jednoglasja do troglasja, rjeđe četveroglasja. Svaka je župa oblikovala vlastite varijante, prepoznatljive po melodijskim, ritamskim i tekstualnim posebnostima, što potvrđuje trajnost usmene predaje i vitalnost glazbene baštine Velikoga tjedna.
