Intervju s Dariom Belićem – Križonoša, 2006. i 2021.

Isječak iz intervjua s Dariom Belićem iz Jelse (razgovor vodio Pavel Gulin Zrnić, travanj 2025.)

Koliko je procesija Za Križen važan dio života ovdje?

Kako bi kazali stari ljudi, mi ovdje s Križen živimo i s njim umiremo. I kad si u cijelom tom programu, od primopredaje svetog Križa kada prošlogodišnji križonoša predaje Križ budućem križonoši i tako njegovo križonoštvo vrijedi za čitavu godinu do sljedeće primopredaje.

Vi ste također nosili jelšanski križ?

Jesan, dvije godine, 2006. i 2021., znači prije 4 godine. U mom slučaju je bilo to što 2006. nije bio moj red nego sam ga preuzeo zbog spleta okolnosti i nosio umjesto rođaka. Ja sam već sigurno bratim tridesetak godina, sredinom 90-ih sam se upisao za bit bratim i za nosit Križ 2021. godine.

Što to znači biti bratim?

Pa prvo za biti križonoša treba biti član udruge Bratovština Presvetog Oltarskog Sakramenta i nakon tog se treba zapisati. Bratovština Presvetog Oltarskog Sakramenta ima svake godine sastanak i na tom sastanku postoji dnevni red u kojem se upisuju novi članovi i za križonošu i za biti bratim.

Koje obaveze križonoša ima tijekom godine u kojoj nosi križ?

Znači tokom čitave godine, jednom u mjesecu, treći tjedan u mjesecu, održava se sveta misa na kojoj je poslije procesija. Pjeva se napjev „Usta moja“. Procesija se kreće unutar crkve, ponekad i van crkve takozvani „Šematorij“.

Kakva je uloga mladih da se procesija Za Križen nastavi?

Ja mislim da neće biti problema zato što je zapis križonoše do 2060. godine. To se ne može reći kada je bilo unazad recimo trideset godina, jer zaista je bilo kriznih razdoblja od 60-ih do konca 80-ih godina kada su recimo nosili bratimi skupno ili kada su krizmanici isto nosili kao kolektiv. I onda je tamo koncem 80-ih početkom 90-ih jednostavno krenulo.

Dakle tijekom povijesti je procesija bilježila i razdoblja kada je bilo poteškoća?

Procesija Za Križen, možda čak i posebice u Jelsi bilježila je jako teške, izazovne godine. 1943. su bili ovdje Talijani kada je na snazi bio taj koprifogo, policijski sat i branilo se to. Bilo je velikih problema. Čak je bilo i kriza zapisa, sve je bilo pod navodnike, u upitnicima, što će se ovdje sljedeće godine, hoće li se ići? Ali i dalje je to nekako išlo.

Sistemi koji su prolazili u zadnjih sto, sto pedeset godina su nekad tražili načine kako bi se to nekako obustavilo i prekinulo, ali ni tad nisu mogli slomiti da se nosi križ. Recimo sljedeće 1944. godine kada je tu [u Jelsi, na Hvaru] bila zabrana procesija je održana u zbjegu u El Shattu, u Egiptu gdje su napravili i postaje križnog puta, svoje križeve i rekvizite križnog puta. I tu se procesija održala u inozemstvu ostavivši neprekinut niz nošenja svetog Križa.

Nadamo se da su takva krizna razdoblja iza nas. Hoćete li i ove godine imati neku ulogu u procesiji Za Križen?

Je ove godine ćemo kolega Vladimir Garić koji pjeva u grupi Četiri tenora i koji također vuče korijene iz Jelse (debitira ove godine i prvi put pjeva pučki koralni pasio koji korijene vuče iz srednjovjekovnih modulacija) i ja pjevati Gospin plač mom prijatelju koji nosi križ.

On je meni generacija, mi smo išli zajedno u razred. Ja pjevam cijeli svoj život. Ti su Gospini plačevi ja mislim nastali iz jedne verzije plača, ali da su svi iz okolnih mjesta gdje se ide opet oni nadograđivani. Tako da opet ta melodija Gospinog plača je kao kostur, ista od sviju ovih župa, ali ima različitosti i to je to što radi to bogatstvo kad se sluša.

Nisu sve melodije iste, ali vidiš da je ta osovina ista. Interesantno je kako su ljudi te melodije prenosili s koljena na koljeno sve na uho, na sluh, iz generacije u generaciju, ali uvijek bi pjevač tu neku svoju figuricu nadobacio. Znači melodija je ubiti ostala može se reći ista, opet ta nekakva osovina te melodije je ista. Ali uvijek je pjevač ja mislim dao tu nekakvu svoju notu.